Tko sam ja?
Vrlo je teško se suočiti s činjenicom da je čovjek u nekim stvarima onesposobljen, da ima neku vrstu invaliditeta. Izuzetno je teško prihvatiti da i nekim stvarima nikada neće biti na istoj razini funkcioniranja koja je za većinu ljudi sasvim prirodna. Ali u nekim slučajevima to se ipak mora prihvatiti.
Oni ljudi koji imaju neku vrstu tjelesnog invaliditeta se nalaze u relativno lakšoj poziciji. Oni su već ispočetka svjesni svojih situacija kao što i ostali ljudi znaju što je njihov problem. Od čovjeka u invalidskim kolicama nitko neće očekivati da hoda po stepenicama.
Ali situacija kod Aspergerovog sindroma - koji se može definirati kao vrlo blag slučaj autizma - sasvim je drugačija. Aspergerov sindrom je, u biti, poremećaj socijalnog funkcioniranja. Ašpići, tj. ljudi koji žive s Aspergerovim sindromom, naime, ne mogu ili znatno teže mogu dekodirati neverbalne znakove, socijalne znakove (naime pravila ponašanja u određenim grupama), detektirati emocije drugih ljudi itd. (Zbog toga, Ašpići stalno krivo razumiju ostale ljude, i ostali ljudi ih također ne razumiju baš najtočnije, i često postaju i ostaju izolirani od svih ostalih.) Problem je u tome da je to vrlo složena stvar. Što se ostalih ljudi tiče, oni mogu vrlo teško razumjeti o čemu se radi. Jako je teško objasniti sve to običnim ljudima jer za njih pravila socijalnih ponašanja su već apriorno dostupni, oni instinktno vide to sve, i jednostavno ne mogu zamisliti da je to kod nekih ljudi drugačije.
Ja sam tijekom cijelog života osjećala da sam u osnovima drugačija od svih drugih ljudi. Uvijek sam osjećala da postoji neki nevidjljiv zid koji me odvaja od drugih ljudi, koji me onesposobljuje kad dolazi red na komunikaciju i na socijalne interakcije. Počevši od osnovne škole, nikada se nisam mogla "uklopiti" ni u jednu zajednicu. Ja sam uvijek mislila da sam upravo takva kao što i ostali, ali su me oni smatrali čudnim. Imala sam probleme i s profesorima. Oni su me uvijek korili jer ne poštujem "pravila socijalnih interakcija". (Točno, nisam ih poštovala jer nisam znala kako ta pravila glase! :) ) Ali nisam imala nikakve kondicije koje bi mogle objasniti moje čudno ponašanje. Nisam imala nikakve probleme s obitelji, dolazim iz prosječne obitelji srednje klase, i moji roditelji su prosječni ljudi koji su me uvijek jako voljeli. Ja sam bila u svim drugim aspektima sasvim prosječna djevojka. Nisam imala te karakteristike zbog kojih srednjoškolci maltretiraju jedan drugoga. Nisam bila ni ružna, ni debela nisam imala nikakav tjelesni nedostatak, i uvijek sam se trudila da pratim modu. Mislim da je moj izgled zapravo bio iznad prosjeka, znači ovo nije mogao biti razlog tome što sam se uvijek nalazila na socijalnoj periferiji. Nakon moje 18. godine, kad sam završila gimnaziju i išla na faks, ova se situacija nešto poboljšala. S jedne strane, imala sam veću slobodu, a s druge strane sam do tada puno naučila o ljudima i o socijalnim interakcijama. Neke stvari sam uspjela razriješiti na intelektualnoj razini. Zbog toga sam na faksu sam uspjela naći nekoliko prijatelja, išla sam redovito van itd. Naučila sam koliko-toliko normalno funkcionirati, uspjela sam naći i posao što sam radila paralelno s faksom. Ali još uvijek sam osjećala da imam te probleme.
Prije nekoliko godina sam naišla na jedan članak o Aspergerovom sindromu koji je probudio moje zanimanje. Počela sam cijelo malo istraživanje o AS-u na kraju čega sam uspostavila da imam vjerojatno blaži slučaj ovog sindroma. Kada sam već bila sasvim sigurna, počela sam pisati blog na svojem maternjem jeziku koji je, na moje veliko iznenađenje, izazvao velik odjek. Puno ljudi me pronašao preko neta, i počeli smo organizirati jednu self-help grupu koja je funkcionirala i kao krug prijatelja. Ovako sam i upoznao onog muškarca koji je kasnije postao moj muž. On ima i službenu dijagnozu Aspergerovog sindroma. Super se razumijemo, jer imamo jako puno sličnosti, te s njim više ne osjećam tu daljinu što inače osjećam u socijalnim interakcijama.
A zašto sam otvorila ovaj blog? Želim podijeliti ova moja iskustva i s onim ljudima koji čitaju na hrvatskom. Vidim da ima prilično malo izvora o tome na hrvatskom netu i na hrvatskoj blogosferi. Želim podjeliti ono što znam o Aspergerovom sindromu, ono što sam naučila o socijalnim interakcijama, i nadam se da ću na taj naćin moći pomoći i nekim drugim ljudima.
|
